Tom prigodom predstavnici razreda zapalili su svijeće u ime svog razreda  a ravnatelj je održao kratki govor.     

 Prisjetili smo se povijesnog dana i hrabrih ljudi koji su žrtvovali svoje živote za našu slobodu.

Ratne uspomene uvijek su tužne, ali su zavrijedile da ih pamtimo i obilježavamo svake godine. Možda o svemu najtužnije govore riječi Siniše Glavaševića:

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj! Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu! Jer tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su urezana i vaša imena – netko je sve UKRAO jer kako objasniti da ni Sjene više nema ....

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.

Morate iznova graditi! Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite ju u budućnost! I nemojte biti sami u budućnosti!

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad- to ste vi!