Ove smo godine još jednu tužnu obljetnicu ovoga dana prigodnim programom obilježili dan nakon službenog datuma obilježavanja (18. studenoga) koji je od 2020. god. državni praznik i neradni dan u Republici Hrvatskoj. Učenici razredne nastave su sa svojim učiteljicama i učiteljem Dan sjećanja obilježili prigodnim nastavnim sadržajima te paljenjem lampiona za duše stradalih u Domovinskom ratu, u Vukovaru i Škabrnji. Učenici predmetne nastave su tijekom 5. nastavnog sata bili u prilici pogledati program ovom velikom danu hrvatske povijesti u čast. Najprije su pogledali prezentaciju o povijesnim činjenicama Vukovara, zatim su poslušali molitvu za sve stradale i recitaciju Tina Kolumbića te su pogledali kratak dokumentarni film “Djeca Vukovara” o dvjema djevojčicama koje 30 godina kasnije pričaju svoju priču o životu u ratom pogođenom Vukovaru.
Na kraju tog dijela prigodnog programa red je došao na našu dragu gošću, gđu. Mariju Pravdić koja danas živi u Glogovcu pokraj Koprivnice, gdje se prije 33 godine doselila sa svojom sestrom i roditeljima. Ispričala nam je svoje svjedočanstvo o djetinjstvu u ratnom vihoru koji je poharao Vukovar, kada je ona bila četverogodišnja djevojčica.
“Jučer smo obilježili 33 godine od pada grada i mogu vam reći bio je to predivan sunčan dan, osobito nama koji smo 3 mjeseca boravili u mraku pod zemljom uz improvizirane svijeće od vode, ulja i gurtni za rolete. U sjećanju male četverogodišnje Marije zauvijek ostaju slike sestre i mene zagrljenih pod blagovaonskim stolom naše kuće gdje bih od naleta aviona i probijanja zvučnog zida pucala stakla na prozorima. Zatim slike naše majke koja je 3 mjeseca svakodnevno kuhala za 58 duša koje su s nama boravile u skloništu. Pa slika našeg oca koji je branio grad od neprijatelja zajedno s našim dečkima, kako smo ih mi zvali, u trapericama i tenisicama.
Stavljam naglasak na 2 važna datuma ove priče.
02.10.1991.
Dan kada je naš otac teško ranjen i preživio, datum koji i dan danas slavimo kao njegov drugi rođendan. Na njegovu veliku sreću zahvaljujući dragom Bogu zajedno s ostalim ranjenicima iz Vukovara konvojem biva dovezen u koprivničku bolnicu.
18.11.1991.
U samo 2 dana u logoru Velepromet gdje smo majka, sestra i ja zajedno s ostalim civilima iz grada bili zarobljeni, mučki je ubijeno preko 800 ljudi od kojih i moj djed s očeve strane koji svoj život ostavlja na Ovčari. Zatim slijedi put za Srijemsku Mitrovicu gdje smo autobusima odvezeni u logor gdje se susrećemo s bakom i tatinom sestrom. Božjom voljom bivamo izbavljeni iz pakla rata i dolazimo u Zagreb i našu slobodu. Ubrzo se sastajemo u Koprivnici s našim ocem gdje i ostajemo do danas.”
Marija je danas ponosna majka, žena i poduzetnica neizmjerno ponosna na povijest svoje obitelji i kao zaključak svoje priče o Vukovaru posvetila je je njoj omiljenu priču Siniše Glavaševića učenicima naše škole i svakome tko ovo čita:
PRIČA O VREMENU
“Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme – svojih pet minuta. Jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život.
Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu.
Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme. Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas.
To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi.
A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze. Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije više važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo.
Vrijeme ima svoju aromu, ono je ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških, trenutaka koji poslije cijeli život pokušavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva.
Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.”
Na kraju našeg dragocjenog susreta učenici su imali priliku postavljati pitanja, a svoju su priliku itekako dobro iskoristili. Drago nam je, ponosni smo i zahvalni na Marijinoj odlučnosti da prepuna emocija i potisnute tuge hrabro stane pred nas i s ponosom govori o svom djetinjstvu u kojem je morala silom prilika prerano odrasti.